ZA NET.HR /

Od uličnog pjevača do punih dvorana: Kutlić progovorio o obitelji, karijeri, ali i knjizi s Dore

Koncert u Tvornici kulture označio je važan trenutak u njegovoj karijeri

1.4.2026.

16:50

Gabriela Zrilić

Zrinka Ze

Uoči novih glazbenih poglavlja, Marko Kutlić (30) otvoreno progovara o emocijama, vjeri, obitelji i vlastitom putu. Povod razgovora je i njegova turneja „Moram dalje“, kojom je već krenuo osvojivši publiku u Zagrebu, a najavljeni su i koncerti u Rijeci, Osijeku i Splitu. U intervjuu otkriva kako doživljava nastupe pred punim dvoranama, što mu znači iskustvo Dore, ali i kako je izgledalo njegovo putovanje Europom koje mu je promijenilo pogled na život.

Kakav je osjećaj napuniti Tvornicu kulture? Koja Vam je najdraža pjesma za izvoditi uživo?

Pjevati pred punom Tvornicom kulture u Zagrebu velika je stvar za mene, posebno kad znam da su to moji ljudi oni koji me razumiju i koji plove skupa sa mnom. Nikad to za mene nije bila stvar brojke već susreta. To je prostor u kojem sam kroz godine doživio puno lijepih i važnih trenutaka i zato mi taj koncert uvijek ima posebnu težinu. Uvijek me najviše dirne kad osjetim da ljudi nisu došli samo “slušati koncert”, već biti skupa sa mnom u vrtlogu emocija, negdje između ovog i onog svijeta.

Što se tiče najdraže pjesme za izvoditi uživo, to se mijenja ovisno o tome gdje sam u životu. Trenutačno mi je “Neotuđivo” sigurno jedna od najposebnijih, upravo zato što nosi nešto vrlo ogoljeno i stvarno, ali iskreno, meni je svaka pjesma koja u trenutku otvori čovjeka ona najdraža.

Sada kada je prošlo neko vrijeme nakon natjecanja Dora, kako gledate na to iskustvo?

Gledam na to iskustvo s mirom i zahvalnošću. Drago mi je da sam imao priliku stati na tu pozornicu i isporučit na njoj nešto iskreno i sirovo, što je izašlo iz mojih najmračnijih dubina. Nisam tamo išao po potvrdu, nego otpjevati pjesmu koja mi je puno značila. I to sam napravio. Znam da sam došao do onih do kojih sam trebao doći, a za to sam dobio potvrdu na prvoj stanici turneje u Zagrebu, kada sam slušao ljude kako ju pjevaju skupa sa mnom u glas. Dora mi je bila važna jer mi je dala priliku da stanem na jednu veliku pozornicu s nečim što je nastalo u vrlo malom i tihom prostoru. I to mi je zapravo lijepo - da nešto što je nastalo u samoći može pronaći put do ljudi.

Tijekom natjecanja ste viđeni kako čitate knjigu ‘Nasljeduj Krista’ koju je napisao Toma Kempenac, što je u toj knjizi bilo toliko zanimljivo da Vam je obuzelo svu pažnju?

Svaki dio te knjige je dovoljno poseban i zanimljiv da ti uzme komadić tvoje pažnje i vremena. To je knjiga koja čovjeka vrlo brzo vrati na ono bitno. Bez puno buke, bez filozofiranja radi filozofiranja. Tako je jednostavna, a opet tako duboka. A takve stvari najviše volim.

U periodima kad je oko tebe puno ljudi, mišljenja, očekivanja i vanjske buke, dobro je imati nešto što te vraća unutra. Meni je ta knjiga baš to - mali podsjetnik da nije poanta u tome kako izgledaš izvana, nego tko si kad ostaneš sam sa sobom i svojim stvoriteljem.

Kakav odnos imate sa sinovima, što najčešće radite zajedno?

Imam baš lijep odnos sa svojim sinovima - nježan i živ i oni su mi najveća radost u životu. Kad smo zajedno, najviše volim da smo stvarno zajedno - bez previše kompliciranja. Nekad je to igra, nekad šetnja, nekad glupiranje, nekad sport, nekad filmovi, nekad pjesma, a nekad samo običan razgovor i prisutnost. Djeca čovjeka jako brzo vrate na istinu. Kod njih nema puno glume - ili jesi ili nisi. I baš zato mi je odnos s njima svet.

Pokazuju li oni ambicije prema glazbi?

Pokazuju interes i to mi je slatko za gledati, ali ne bih im ništa gurao. Ako glazba bude njihov put - predivno. Ako ne bude - isto predivno. Najvažnije mi je da izrastu u dobre, zdrave i slobodne ljude.

Ako jednog dana budu pjevali ili svirali, volio bih samo da to rade iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekome nešto dokazuju.

Prije nekoliko godina ste odlučili proputovati Europom kao ulični pjevač u kamper kombiju, je li to bio Vaš način borbe s depresijom? Koliko dugo Vam je bilo potrebno da ponovno pronađete sebe?

Kratko i jasno - ne! Depresija je ozbiljna bolest za koju meni nikad nije postavljena dijagnoza, tako da bih tu riječ radije maknuo od svog imena, prije svega iz poštovanja prema ljudima koji se s njome zaista bore i liječe od nje, a osim toga i iz razloga što volim živjet u istini. Također, ne volim lijepiti velike riječi na nešto što je bilo puno slojevitije od jedne dijagnoze ili jedne faze. Imao sam ja svoje faze “mraka” u kojima sam duboko zaronio i zaplivao rijekom tuge kao i svaka umjetnička duša i čovjek koji dublje proživljava ovu realnost, ali u trenu kada sam odlazio na put nisam plivao tom rijekom, bio sam na nekom “ljepšem” mjestu - možemo to nazvati prekretnicom koju sam u tom trenu odabrao da se usmjerim nazad prema onom pravom, originalnom sebi. Rekao bih autentičnom, ali ne želim koristit tu riječ jer je “isprostituirana”. Mogu reći da sam bio duboko umoran, zasićen i odvojen od sebe u tom trenutku. Trebao mi je prostor da se maknem iz svega što me gušilo i da opet čujem vlastiti glas. Put nije bio bijeg, koliko god je možda izvana tako izgledao. Više je bio povratak. Povratak sebi, ljudima, tišini, Bogu, glazbi bez dekoracije. A koliko mi je trebalo da ponovno pronađem sebe? Iskreno - još uvijek se pronalazim. Samo danas to radim mirnije i s više povjerenja.

Koliko ste najviše zaradili kao ulični pjevač?

Bilo je dana kad sam zaradio stvarno lijep novac, a bilo je i dana kad sam jedva spajao kraj s krajem. Ulica ti vrlo brzo izbije iz glave romantiku i nauči te stvarnosti, ali ono najvrjednije što sam tamo dobio ne može se staviti u brojku. Neke stvari koje sam zaradio na ulici ne bih mogao kupiti ni za puno više novca - susrete, iskustvo, poniznost, zahvalnost i osjećaj da sam stvarno živ.

Što volite raditi u slobodno vrijeme?

Volim jednostavne stvari. Volim hodati, voziti se, sjediti s ljudima koje volim, pričati do kasno, šutjeti kad treba, čitati, slušati glazbu, moliti, smijati se. Volim i nestati malo od svega kad osjetim da mi je toga previše. Iskreno, danas najviše cijenim mir. To mi je postao luksuz.

Kada biste mogli dati savjet mlađem Marku koji tek počinje karijeru, što biste mu rekli?

Rekao bih mu: nemoj se toliko truditi biti ono što drugi žele da budeš. Nemoj predugo ostajati tamo gdje ti duša vene. I nemoj misliti da je uspjeh isto što i smisao. Rekao bih mu i da se ne boji usporiti. Da ne mora sve odmah. Da ne mora svima biti jasan. I da će ga Bog naći i onda kad misli da se izgubio.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO:Spasavanje migranata na Savi

Marko Kutlić Pjevač

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.