Bio je ljudina i ispred svog vremena: 'Da nemam njemačku penziju, ja bih u Hrvatskoj crkavao'

Preminuo je Srećko Bogdan, legendarni bivši hrvatski nogometaš. Nogometni svijet ostao je tako siromašniji za jednog od svojih najcjenjenijih članova, a gore na nebu se stvara neka opaka nogometna ekipa. 

POTRESNA VIJEST /

Preminuo legendarni hrvatski nogometaš, jedan od najvažnijih igrača Dinama

Srećko Bogdan, legendarni Čeči, preminuo je u 70. godini, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag kao igrač, trener i, iznad svega, čovjek čija je karijera dotaknula i oblikovala neke od najvećih nogometnih sudbina. Bio je stup obrane Dinama, ikona njemačkog Karlsruhera, mentor Luki Modriću i Oliveru Kahnu te jedan od onih sportaša čije su anegdote i životna filozofija nadrasle granice nogometnog terena. Srećko Bogdan otvoreno je stao uz navijače koji su se borili za demokratizaciju kluba. 

"Te 1982. je Dinamo bio narodni klub, a sada je otuđen. Zato ni ja više ne idem na utakmice u Maksimir. Nešto se treba promijeniti, no bojim se da će trebati puno vremena da se vrate otuđeni navijači, jer oni se ne mogu stvoriti preko noći. Žalosno je da na utakmice dolazi 1000 navijača", kazao je Srećko Bogdan 2015. godine za Večernji list. 

Njegova priča počinje u Murskom Središću, gdje je 5. siječnja 1957. rođen dječak koji će postati sinonim za borbenost i inteligenciju. Nadimak Čeči, kako je sam govorio, nije imao posebno značenje; bio je to samo jedan od nadimaka kakve su imali svi klinci u njegovom kraju. No, za generacije nogometnih zaljubljenika, taj je nadimak postao simbol pouzdanosti.

Od centarfora iz nužde do najboljeg libera Bundeslige

Iako ga pamtimo kao neprelaznog braniča, Bogdan je karijeru započeo kao napadač. Nakon Rudara iz Murskog Središća i MTČ-a iz Čakovca, na svoj 18. rođendan, 1975. godine, ostvario je san dolaskom u Dinamo. Zorislav Srebrić prepoznao je njegov talent, a Čeči je u debiju protiv Sarajeva odmah zabio pobjednički gol. Ipak, sudbina ga je odvela na suprotni kraj terena. Na okupljanju mlade reprezentacije, izbornik Stevan Vilotić, suočen s viškom napadača, pitao je stasitog Međimurca bi li igrao libera.

"Meni je bilo važno da igram, nije važno kaj“, prisjećao se Bogdan, čime je započela transformacija u jednog od najboljih obrambenih igrača svoje generacije.

Njegova igra glavom i nevjerojatan odraz bili su legendarni. Iako s ne pretjerano visokih 183 centimetra, dominirao je u zračnim duelima, a tajnu je pripisivao košarci koju je kao dječak neprestano igrao na igralištu stotinjak metara od kuće. „Nije bilo televizora, nije bilo kompjutora. Kad bismo došli iz škole, nešto bismo pojeli i istrčali van“, govorio je.

Nakon deset godina, 595 utakmica i 125 golova za Dinamo, s kojim je osvojio prvenstvo 1982. te dva Kupa, odlazi u njemački Karlsruher. Tamo je postao ne samo kapetan, već i ikona kluba, a jedne sezone proglašen je i najboljim liberom Bundeslige. Koliko su ga cijenili, svjedoči i izjava tadašnjeg trenerskog velikana Christopha Dauma:

"Njemačka ima problema s liberom, a najbolji libero u Bundesligi je Srećko Bogdan. Šteta što ne može igrati za nas.“

Mentor koji je stvorio velikane

Bogdanova ostavština možda je i veća u ulogama koje je imao izvan vlastite igračke statistike. U Karlsruheru je bio kapetan i mentor mladićima koji će kasnije postati svjetske zvijezde – Oliveru Kahnu i Mehmetu Schollu. Njegov pristup bio je jedinstven: čvrst, ali pošten. Kada je mladi Kahn debitirao i primio pet golova, Čeči mu nije podilazio.

"Ja mu kažem: 'Čekaj Oliva, moraš ti meni dirigirati, da bih ja s momčadi dirigirao. A ti stojiš kao vreća.' Isuse Bože, kad se počeo derati. Ja mu velim: 'Tako treba, tako treba'“, prepričavao je anegdotu kojom je potaknuo budućeg najboljeg vratara svijeta da preuzme odgovornost.

Slično je bilo i s tehnički potkovanim Schollom. Nakon što mu je ovaj na treningu gurnuo loptu kroz noge, Bogdanova reakcija bila je instinktivna i odrješita.

"Dođem k njemu, stanem mu na nogu i primim ga za grkljan. Velim mu: 'Još jednom i gotov si'“, kroz smijeh je opisivao lekciju o poštovanju.

Upravo je na Čečijev savjet Scholl kasnije odabrao Bayern ispred tada moćnog Eintrachta i izgradio legendarnu karijeru. Bogdan je bio i ključna figura u dolasku još jedne legende hrvatskog nogometa, Slavena Bilića u Karlsruher, čime mu je otvorio vrata velike europske scene...

Brusač zaprešićkih dijamanata

Nakon povratka u Hrvatsku, Bogdan je kao trener i sportski direktor Intera iz Zaprešića 2005. godine preuzeo grupu mladih igrača Dinama na posudbi. Među njima su bili Luka Modrić i Vedran Ćorluka. Bogdan je imao jasan plan. Modrić isprva nije bio u prvom planu, no nakon što se otvorilo mjesto u momčadi, trener mu je dao priliku uz jedno obećanje:

"Rekao sam mu: 'Sad igraš, samo gledaj da budeš rastrčan... Ako budeš tako igrao, igrat ćeš deset utakmica zaredom, bez obzira kako će ispasti.'“

Odmah je prepoznao o kakvom se igraču radi. Inter je te sezone igrao najljepši nogomet u ligi i bio nadomak senzacionalnog naslova prvaka, no Dinamo je na polusezoni povukao Modrića.

"Da je Modrić ostao, ja sam uvjeren da bismo bili prvaci“, tvrdio je Bogdan do kraja. Njegova uloga u razvoju budućeg osvajača Zlatne lopte bila je nemjerljiva, pruživši mu povjerenje i slobodu u ključnim formativnim godinama.

Reprezentativac dviju država i čovjek s mišljenjem

Bogdan je upisao 11 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije i dva za Hrvatsku. Debitirao je za Jugoslaviju na turneji po Južnoj Americi 1977. godine, igrajući protiv Brazila pred 110 tisuća ljudi i protiv Argentine, gdje se držao svoje filozofije: „Ja uvijek velim: tko leži, ne bježi.“ Karijeru u toj reprezentaciji skratila mu je vlastita principijelnost; nakon što ga je izbornik Miljan Miljanić neobjašnjivo ostavio na klupi u finalu Mediteranskih igara, Bogdan mu je iskreno rekao što misli o „kuhinji“ i više nije dobio poziv.

S ponosom je zaigrao za Hrvatsku u njenim povijesnim počecima, upisavši nastupe protiv Rumunjske 1990. i Slovenije 1991. godine, postigavši i jedan pogodak.

Nakon trenerske karijere, javnost ga je zavoljela i kao stručnog sukomentatora, gdje je u tandemu sa Željkom Velom na Svjetskom prvenstvu 2006. unio svježinu, humor i stručnost bez dlake na jeziku. Nije uljepšavao stvarnost. „Ne mogu utakmicu komentirati kao da je dobra, a utakmica ne valja ništa. Ne valja i gotovo“, bio je njegov stav.

Posljednje godine proveo je u mirovini u svom Murskom Središću, uživajući u miru, ali i s dozom gorčine govoreći o teškom životu umirovljenika u Hrvatskoj.

"Da nemam njemačku penziju, ja bih tu crkavao“, iskreno je priznao u razgovoru za Večernji list prošle godine, pokazujući i socijalnu osjetljivost, ali otvoreno govoreći o situaciji u kojoj se nalaze mnogi. 

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Otišao je Srećko Bogdan Čeči, sjajan igrač, trener s nevjerojatnim osjećajem za talente, vrsni poznavatelj nogometne igre, ali prije svega karakter i ljudina čija će nogometna i životna mudrost itekako nedostajati. Odlaze velikani, stare nogometne njuške, sve ih je manje.